Ponavljanje +

Dijana Lovrić putuje iz Zagreba u samostan na Šćitu u Rami, gdje se dodiruju Hercegovina i Bosna. Ona je izvršna urednica monografije Rama-Šćit koju će, u suradnji s tamošnjim franjevcima, objaviti jedna zagrebačka izdavačka kuća.

Kraj je veljače, snijeg je zameo ceste i slučaj je učinio da Dijana zastane u Duvnu, pedesetak kilometara od Šćita, i da ostane u kući Marka Kelave, čovjeka s kojim u Zagrebu živi posljednjih godinu i pol. Nakon što je dobio otkaz u novinama, Marko se zaposlio u kuhinji poznatog restorana. Njihova veza i privrženost jedno drugome dublji su nego što se čini na prvi pogled.

Dijana će jednu noć provesti u snježnoj kući s Markovom majkom Ružom, sestrom Ankom, djedom po ocu Mijom i djedovom sestrom Lucom Meštrović. Otkrit će ili naslutiti potisnute obiteljske boli i sramote. Otkrit će ili naslutiti i teške tajne koje traju nad gradićem i ljudima u njemu. Riješit će i svoj neobični odnos s fra Ljubom Pavlovićem, mladim fratrom sa Šćita, koji je – zajedno sa starim fra Ivom Džaltom – određen da surađuje s Dijanom na monografiji koja nastaje dvije godine.

„Ponavljanje“ Ivice Đikića roman je o ljubavi i o strahu od ljubavi, o nestancima, rastancima i o poznatim i nepoznatim grobljima nad kojima lete ptice Luce Meštrović, koje će donijeti glasove nestalih ili zauvijek odnijeti vjeru u čudo.

Smješten u jednu zagrebačku i duvanjsku zimsku noć koju otvara dolazak više-manje slučajne putnice, a zatvara jedna od najpoetičnijih scena suvremene hrvatske književnosti, „Ponavljanje“, na tragu prijašnjih autorovih proza, ima diskurzivne tragove ljubavne priče, krimića i elegije nad žrtvama karaktera, podneblja i nekih ranijih povreda, premda se ne može usko svrstati ni u jednu

od spomenutih kategorija.

Otvorena struktura romana nameće se stoga kao jedini logičan pripovjedački izbor, jer ideja jest zaokružiti priču jedne noći, a ne ispisati nekrolog životima likova. Đikićevi junaci vođeni su nagonima, ljubavni i emocionalni odnosi su im komplicirani, rješenja zagonetki obično im izmiču a katarze se rijetko kad događaju. Kvarni su i čudesni, onakvi kakvi ljudi obično jesu.

ADRIANA PITEŠA, JUTARNJI LIST