Bilo pa prošlo

U književnom opusu Pavla Pavličića već postoje knjige koje se mogu označiti pojmom memoaristike: Dunav, Šapudl, Inventura, Kruh i mast i dr. U svim tim knjigama izostaje tzv. velika povijest, izostaju događaji političkog karaktera sa snažnim, općepoznatim protagonistima. Knjiga Bilo pa prošlo zapravo je najbliža klasičnim memoarima: ona obrađuje dramatične sedamdesete, razdoblje hrvatskog proljeća. Autor piše o tim događajima poslije četiri desetljeća; u zrelim je godinama, priznat pisac, akademik; očekuje se da s postamenta pisca od karijere u svojim uspomenama na sedamdesete romantično ocrta svoju osobnu rolu u povijesnim previranjima. Pavličić, međutim, svjesno odabire autsajdersku poziciju, minimalizirajući čak i one činjenice vlastitoga političkog angažmana koje bi mnogi nastojali dolično kapitalizirati u postkomunističkim vremenima. Upravo ta, depatetizirana narativna pozicija; inzistiranje na „niskoj poziciji naratora", koji velika zbivanja motri iz donjeg rakursa, ponekad i s blagim humorom, glavna je osobina ove knjige koja više teži ocrtavanju atmosfere jednog vremena, slikanju običnog života, nego patetičnom oslikavanju velikih povijesnih freski.